Što je poduzetništvo?
Ovaj termin nije defi niran u sporazumima, ali je njegovo značenje došlo kao rezultat
presedana. Komisija je objavila slijedeće dvije defi nicije na DG Competition web stranici:
http://ec.europa.eu/comm/competition/general_info/u_en.html#t62
Poduzetništvo
U svrhu EU Antirtrastovskog zakona, bilo koje tijelo koje je uključeno u gospodarsku aktivnost, tj. aktivnost koja se odnosi na ponudu robe ili usluga na tržištu bez obzira na njihov pravni status i način kako je fi nancirana smatra se poduzetništvom. Ne smije postojati nakana kojom bi se došlo do bilo kakve dobiti, tom defi nicijom nisu isključena niti javna tijela. Pravila koja uređuju “koncentracije” govore o “spomenutim poduzetništvima”, a to su direktni sudionici u spajanju ili stjecanju kontrole.
Javno poduzetništvo
Poduzetništvo preko kojega javna tijela direktno ili indirektno vježbaju svoj dominantni utjecaj putem vlasništva, fi nancijskog sudjelovanja ili pravila koja ga uređuju. Dominantni utjecaj javnih tijela se posebno vidi kada isti: a) drže većinski dio kapitala od poduzetništva, b) kontroliraju većinu glasova koji su vezani za dionice od poduzetništva ili c) su u poziciji imenovati više od pola članova u administraciji, upravljačkom tijelu ili nadzornom tijelu poduzetništva.
Ovdje prikazujemo tipičnu pravnu analizu koja je provedena za jednu skupinu kompanija koje su htjele vidjeti da li je njihovo poslovanje unutar okvira pravila za natjecanje:
Potencijalna primjena članka 82 vezanog za upravljanje tržištem vezana je za sudsko tumačenje izraza “poduzetništvo”. Dok se u Sporazumu EK na nekoliko mjesta pojavljuje referenca na ovaj izraz, ona istovremeno ne defi nira koncept. Povijesno gledajući, nadnacionalni sudovi odlučili su nametnuti širu defi niciju izraza poduzetništvo, te na taj način omogućiti zajednici da maksimalizira svoju nadležnost vezanu za tržišta koja imaju parametre Sporazuma EK. Odvjetnik General Roemer rano je predložio defi niciju termina u slučaju Italija protiv Vijeća [Slučaj 32/65] gdje izjavljuje da “osim pravnog oblika ili u svrhu stjecanja dobiti, poduzetništva su fi zičke ili pravne osobe koje aktivno i nezavisno sudjeluju u poslovanju i stoga se smatra da nisu uključene u čistu privatnu aktivnost.”
U slučajevima koji uključuju gospodarske subjekte, Sud pravde se baš ne slaže oko takvog tumačenja termina, te unutar svojih okvira prihvaća da je to bilo koje prikupljanje resursa kojima se provodi gospodarska aktivnost, uključujući kompanije, partnerstva, trgovce ili udruge. U slučaju Van Landewyck (Heintz) Sarl protiv Komisije [Slučaj 209-215/78], Sud pravde je donio odluku da se bilo koje tijelo koje je uključeno u gospodarsku aktivnost spada pod termin poduzetništva, čak i ako to tijelo nema nikakav cilj stjecanja dobiti.
Sudskim utvrđivanjem za takva tijela koja se smatraju “poduzetništvima” utvrđeno je da pravila natjecanja predstavljaju veći izazov. U slučaju Hofner i Elser protiv Macrotrona GmBH [Slučaj C-41/90], Sud pravde je donio odluku da je bilo koje tijelo koje je uključeno u gospodarsku aktivnost zapravo poduzetništvo i to u svrhu pravila za natjecanje bez obzira na njihov pravni status i način na koji su fi nancirana. Ta defi nicija je vrlo korisna. Međutim, potrebno je bliže pogledati sudske kriterije koji se koriste kako bi se utvrdilo koja su javna tijela unutar ili izvan okvira članka 82.
Ranije je pristup Suda pravde bio fokusiran na aktivnosti državnih tijela na tržištu regulatora i gospodarskih subjekata. Presuda u slučaju Komisije protiv Italije [Slučaj 118/85] prepoznato je da “država može djelovati na način da provodi javnu moć ili provodeći gospodarske aktivnosti koje su industrijske ili komercijalne prirode i to na način da nudi robu i usluge na tržištu”.
Kako bi se omogućilo provođenje članka 82 za bilo koje javno tijelo, vrlo je važno da je tijelo koje uključeno u aktivnosti komercijalnog ili gospodarskog karaktera. U situacijama gdje se javna tijela ponašaju kao državna tijela zbog regulacije tržišta, presedan se odnosi na to da će ta tijela biti izvan okvira članka 82 i to toliko dugo dokle god neće sudjelovati ili se natjecati na tržištu. Tako u slučaju Diego Cali i Figli Srl protiv Servizi Ecologici Porto di Genova SpA [Slučaj 343/95], aktivnosti koje tvore dio esencijalnih funkcija zemalja članica nikada neće predstavljati gospodarske aktivnosti pod Zakonom o konkurenciji unutar Zajednice.
Sada se čini da klasifi kacija unutar članka 82 bilo kojeg javnog tijela kao poduzetništva ovisi samo o gospodarskoj prirodi aktivnosti koju to tijelo izvodi. Pravna fi lozofi ja zajednice otkriva da će sudovi aktivnosti javnih tijela, koja su po prirodi gospodarska, tretirati na način da pripadaju pod članak 82, a istovremeno aktivnosti koje isto tijelo provodi i koje po prirodi nisu gospodarske ili regulatorne, tretirati će kao one aktivnosti koje ne spadaju pod odredbe vezane za konkurenciju. Odvjetnici koji vode postupak za ili protiv javnih tijela na koje se odnosi članak 82 bi se trebali odgovarajuće pouzdati u stručne pravne i gospodarske dokaze kako bi utvrdili na opće zadovoljstvo sudova precizne mjere za gospodarske ili ne-gospodarske aktivnosti koje ta javna tijela provode.
Odvjetnik General Maduro u slučaju FENIN protiv Zajednice [Slučaj C-205/03 P] je mišljenja da tradicionalni pristup sudova u Zajednici za utvrđivanje da li neko javno tijelo jest ili nije poduzetništvo spada u okvir članka 82 i da se trebaju primijeniti dva testa: kriterij usporedbe i prisutnost na tržištu.
Kriterij usporedbe se fokusira na to da li neku aktivnost javnog tijela mogu provoditi privatni operateri i to da bi se utvrdilo da li je ta aktivnost po svojoj prirodi gospodarska ili nije. Tamo gdje aktivnost može provesti samo javno tijelo, a istu ne može provoditi privatna osoba, tijelo se ne može smatrati poduzetništvom u smislu članka 82. U slučaju Hofner i Elser, smatra se da je aktivnost bila gospodarska s obzirom da “upošljavanje nisu uvijek provodila javna tijela”, dok su u slučaju Firma Ambulanz Glockner protiv Landkreis Sudwestpfalz [Slučaj C-475/99], javne zdravstvene organizacije pružale usluge na tržištu i to one vezane za hitne slučajeve i pružale usluge u ambulanti, te se tamo poduzetništvo smatralo predmetom pravila za konkurenciju na temelju “aktivnosti koje nisu nužno uvijek provodile takve organizacije ili javna tijela”.
Samo oslanjanje na test kriterija usporedbe može biti problematično. Odvjetnik General Maduro je izjavio: “Kada bi se kriterij usporedbe doslovno primijenio omogućio bi bilo kojoj aktivnosti da bude uključena u okvir Zakona o konkurenciji. Skoro sve aktivnosti mogu provoditi privatni operateri.” Kao rezultat toga, potrebno je da sudovi ograniče okvir testiranja primjenom testiranja kakva je konkurencija prisutna na tržištu. Kada govorimo testiranju vezanom za prisutnost na tržištu onda ne mislimo samo teoretski da privatni operateri mogu provoditi gospodarske aktivnosti na tržištu koje je odlučno. Misli se na činjenicu da se te aktivnosti isključivo provode u zemljama članicama pod uvjetima tržišta koje određuje primjenu članka 82. Takvi uvjeti na tržištu se mogu prepoznati u poslovanju koje je provedeno s ciljem kapitalizacije, a protivno aktivnostima koje su vođene samo iz razloga načela solidarnosti.
U slučaju Zajednice protiv Italije [Slučaj C-35/96], nije odlučeno da li je javno tijelo sudjelovalo na tržištu na način “da je nudilo robu i usluge na relevantnom tržištu”. Sud pravde smatra da su javna tijela poduzetništva u svrhu pravila o konkurenciji gdje “nude usluge koje naplaćuju [...], to se posebno odnosi na uvoz, izvoz i tranzit robe, kao i na ostale komplementarne usluge kao što su; monetarna, komercijalna i fi skalna područja”. U određenim slučajevima postoji jasna veza između sudjelovanja na tržištu i provođenja gospodarske aktivnosti. U slučaju Hofner i Elser, sud je pokazao želju da primjeni gospodarsku prirodu aktivnosti u koju je uključeno javno tijelo, a gdje zemlja članica dozvoljava privatnim poduzetništvima sudjelovanje na istom relevantnom tržištu.
Pravedno je reći da su testovi za usporedbu i prisutnost na tržištu u dosta slučajeva usavršeni. U slučaju Ambulanz Glockner, smatralo se da je “bilo koja aktivnost koja se sastoji od ponude robe i usluga na tržištu gospodarska aktivnost” u svrhu Zakona o konkurenciji unutar zajednice. U slučaju FFSA i ostalih protiv Zajednice [Slučaj T-106/96], sama činjenica da tijelo “nije profi tabilno tijelo, ne umanjuje aktivnosti koje izvodi u svojoj gospodarskoj prirodi pošto [...] ta aktivnost može pripadati pod one obuhvaćene zakonom o konkurentnosti“.
Kasnije presude su u skladu sa pristupom suda u slučaju Van Landewyck. Čak i kada javno tijelo ne provodi aktivnost radi stjecanja profi ta može se desiti da prisutnost na tržištu naruši ciljeve Zakona o konkurenciji.
Sporazum EK ne daje puno smjernica za aktivnosti koje se smatraju gospodarskim ili ne-gospodarskim u svrhu članka 82. Članka 30, 45 i 46 Sporazuma EK postavlja listu gospodarskih temelja po kojoj se zemlje članice mogu osloniti na to da opravdaju državne prepreke za trgovinu robom i uslugama koja se odvija unutar zajednice. Između već utvrđenih temelja nalazi se i zaštita javnog zdravstva. Prakticiranje prava zemalja članica koja se nalaze u članku 30 i 46, a koja se odnose na restrikciju trgovine robom i uslugama između država predmet je viših zahtjeva postavljenih Zakonom zajednice. Pravo je predmet doktrine zajednice vezane za proporcionalnost i nikada se ne može smatrati opravdanjem za arbitrarnu diskriminaciju ili nametanje prikrivenih restrikcija na trgovinu kršenjem viših zahtjeva članka 28, 29 i 49. Dok istovremeno članak 152(5) zahtjeva od Zajednice da u području odredbi vezanih za javno zdravstvo poštuje odgovornost zemalja članica u području organizacije i pružanja zdravstvenih usluga i medicinske njege, ne drži se činjenice da javna zdravstvena tijela mogu nekažnjeno proći u primjeni nedopuštenog ponašanja koje narušava konkurenciju na ranijoj i kasnijoj fazi tržišta i to na način da se prekrše načini i viši zahtjevi članka 82.